Prije tačno petnaest
godina, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je usvojilo Rezoluciju 1325, o
ženama, miru i sigurnosti, s namjerom da se osiguraju i učvrste odgovornosti
država članica i usmjeri pažnja javnosti na široko rasprostranjena kršenja
prava žena u zemljama opterećenim oružanim sukobima i onim koje su neposredno
izašle iz rata.
Osigurati puno učešće žena u mirovnim
pregovorima, izgradnji mira i političkom odlučivanju, i njihovu sigurnost od
različitih oblika nasilja i diskriminacije predstavljaju suštinske ciljeve ove
rezolucije, kao i nekoliko drugih koje su nakon nje usvojene.
Rezolucija 1325 usvojena je pet godina nakon potpisivanja
Dejtonskog mirovnog sporazuma, procesa koji je donio varljivi mir u Bosnu i Hercegovinu,
i u kojem nije učestvovala niti jedna žena. Danas hiljade žena i dalje
žive u ovoj zemlji, bez pristupa pravdi zbog zločina koje su preživjele tokom
rata, bez senzibilisane i efikasne podrške i mogućnosti da zaštite svoja
osnovna ljudska prava. Bosna i Hercegovina je po drugi put usvojila Akcioni
plan za primjenu Rezolucije 1325, i njegova primjena u praksi je u
velikoj mjeri usmjerena gotovo isključivo na osiguravanje brojčane
zastupljenosti žena u snagama sigurnosti i osnovnu obuku o sadržini ove
rezolucije. Ostale mjere su nedovoljno vidljive u praksi, i ne postoje
specifični javni budžeti koji bi sistemski i kontinuirano bili usmjereni na
ostvarivanje ove globalne međunarodne politike.
Protekle sedmice bila sam dio grupe žena iz
Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Konga, Iraka, Kurdistana, Sirije, Izraela,
koja je uz podršku Fondacije Kvinna till Kvinna iz Švedske učestvovala u
brojnim diskusijama, radionicama, panel prezentacijama i sastancima u New
Yorku, organiziranim u okviru obilježavanja petnaestogodišnjice usvajanja
Rezolucije 1325. U većini od ovih zemalja sukobi traju, još uvijek nesmanjenom
žestinom, i žene su svakodnevno izložene nasilju, ostaju nevidljive i nemaju
pristupa mjestima pregovaranja i odlučivanja o prekidu sukoba i miru. Važno je
reći da one, bez obzira na to, svakodnevno prelaze ratne granice, otvaraju i
ostvaruju sigurne prostore za žene u kojima razgovaraju, sarađuju, međusobno se
slušaju, podržavaju i zajedno djeluju prema centrima moći koje kontrolišu
gotovo isključivo muškarci. Žene u ratom pogođenim područjima vjeruju u
snagu žena i ne odustaju od postavljanja pitanja, zahtjeva za ostvarivanjem
sigurnosti žena i njihovog punog učešća u izgradnji mira, kao i održivog
razvoja u kojima se prava žena i rodna ravnopravnost ostvaruju u praksi.
Proces izgradnje mira u kojem se kao važno
prepoznaje pitanje ostvarivanja prava žena i njihove sigurnosti mora
uključivati i muškarce, i mora biti biti usmjeren na zajedničko djelovanje
protiv rodno zasnovane diskriminacije i nasilja. Postoje pozitivni primjeri
djelovanja u tom pravcu, i uključuju muškarce koji su ostvarili nemjerljiv
doprinos u borbi za sigurnost žena i ostvarivanje ženskih ljudskih prava na
život bez nasilja. U prošlu srijedu, u zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku,
bila sam na prikazivanju dokumentarnog filma Čovjek koji liječi žene:
Srdžba Hipokrata (The Man Who Mends Women: The Wrath of Hippocrates),
belgijskog režisera Thierryja Michela, koji govori o dr. Denisu
Mukwegeu, ginekologu osnivaču Panzi bolnice u provinciji Bukavu, u istočnom
dijelu Demokratske Republike Kongo. Dr. Mukwege je svoj život posvetio
podršci i liječenju žena i djevojčica koje su preživjele silovanje tokom
dvadeset godina rata u ovoj zemlji koja spada među najsiromašnije države na
planeti. On ne samo da osigurava hirurške intervencije i spašava živote žena,
već im pruža psihološku, emocionalnu i svaku drugu pomoć i podršku tokom
procesa oporavka, u kojem su one, u pravilu, odbačene od porodica i zajednica u
kojima žive. Osim toga, dr. Mukwege čini stalne napore u okviru zajednice da
uključi muškarce u sprečavanje silovanja i drugih oblika nasilja protiv
žena.
Dokumentarni film o dr. Mukwegeu je teška i
emotivna priča o ženama u Kongu koje žive u kulturi nasilja protiv žena kao
oružju rata, i herojima koji čine nemoguće da im osiguraju dostojanstvo,
siguran život i mir. Gledajući film, vidjela sam žene, male i velike, u
svakom kutku svijeta, koje se bore za život bez nasilja koje nisu tražile niti
uzrokovale. I žele mir. Ove žene žive i u Bosni i Hercegovini, svuda oko
vas, i nasilje u kojem žive je i vaša stvar. I moja. Dr. Mukwege je samo mali
djelić ljudskosti i ličnog osjećaja odgovornosti za djelovanje koje predstoji
svima.
U New Yorku je ovih dana bilo mnogo žena koje su
ispričale svoje priče o miru i sigurnosti. Slušala sam ih i dijelila svoja
iskustva. Svuda po Manhattanu, mogla sam vidjeti muškarce i žene, mokre kose, s
kartonskim čašama kafe u rukama, ruksacima na leđima. Žurili su svojim
putem, ne osvrćući se na nas.
Ujedinjene nacije proslavljaju svoj sedamdeseti rođendan.
Amerika i dalje živi, globalne politike se donose i usvajaju, tu prekoputa,
svakoga dana.
Mi smo se vratile kućama. Borba za mir se
nastavlja.
Aleksandra Petrić
(radiosarajevo)
No comments:
Post a Comment